četvrtak, 20.08.2009.
Crna kraljica
Evo malo hrvatske povijesti, wikiizvor kaže ovako:
Legenda o Crnoj Kraljici
Teška sparina morila nekoliko nedjelja poljane i gore. Ljudi i životinje, livade i vrtovi čeznuli su za okrepom, blagom kišicom. Sama Crna Rijeka, koja je veselo žuborila između strmih litica, bijaše se osušila. Samo u malim kamenitim izdubinama podržavala se po koja kap vode, koju su posvuda tražile sitne ptice, da utažu ljutu žeđ. Povenula bila i trava kraj obale, koja je prije vrlo bujno rasla. Izdaleka i bliza dolazio narod ovamo, jer je bio naučan, da kod Crne Rijeke nađe vode i okrepe. Badava je narod molio i vapio za blagom kišicom.
Nebo se ne htjede smilovati… Na to se ukaže u dolini sadašnjih Plitvičkih Jezera Crna Kraljica sa sjajnom pratnjom. Ona je u vrletnom Velebitu imala svoje vilčnske dvore te je katkada dolazila u plodonosne ravnice Ličkoga Polja i Gacke Doline, gdje je svojom dobrotom usrećivala narod.
Narod zavapije kraljicu za pomoć, za vodu, jer će skapati od žeđi i narod i blago a propasti i žita i livade. Kraljica se smilova i obeća dati vode u obilju. Uz grmljavinu i bljesak spusti se za tinji čas na zemlju silna kiša, koja je okrijepila ljude i životinje, polja i livade. Kiša je padala cijelu noć a voda je sve više rasla… dok nije stvorila trinaest jezera u koritu Crne Rijeke, a od njih je prvo jezero nazvano Prošćanski po „prošnji“ naroda za vodu.
Marljive ruke zahvalnoga naroda uzeše tada nositi na brijeg kamen po kamen te se je domala na vrhuncu brijega nad Kozjakom dizao ponosit kraljičin dvor. Narod je bio sretan i zadovoljan a Crna Kraljica je poput bijele vile bdjela nad onim krajem radujući se i sama Plitvičkim Jezerima. – Poslije se dvor nad Kozjakom zapustio malo po malo, jer se, kako vele, kraljica povukla u podzemne vilčnske dvore kod Galovca i Okrugljaka. Puk je išao na poklonstvo na ta mjesta i molio kraljicu, da mu se pojavi ili da dade kakav znak od sebe, da je živa. Najedamput dignu se voda iz Galovačkog jezera i stade se velikim bukom prelijevati preko pećine.
Jednom opet nasta pogibao za čitavu okolicu od velikoga povodnja. Silan vihar diže se naglo te stade rušiti drvlje i kamenje. Sa bregova tekli su od velike kiše curkom potoci i nosili mutnu vodu u jezera. Činilo se, da je došao sudnji dan. U smrtnom strahu zatraži narod opet pomoć u svoje dobre majke ‚Crne Kraljice‘.
Munja bljesnu uzduhom, vihri i kiše stadoše se utišavati a na vodopadu Galovca ukaza se čarobno svijetlo, ukaza se obožavana kraljica te reče umiljatim glasom: ‚Narode, ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i svome kralju; poslušan si i ustrajan, ali češ biti dugo na straži kršćanstva prolijevajući krv za svoga vladara, vjeru i otadžbinu. Stoga ću ja opet k tebi doći a s mojim će ti dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda ne će biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; otada će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta.‘
+ jedan opis legende
Legende o kojima govorimo tek su usmenom predajom izmijenjene daleke izvedenice stvarnih događaja. Pune su i netočnosti; imena se miješaju, priče uopćavaju. Kad smo već kod nesretnih ljubavi, spomenimo grofove Celjske. Romantična ljubav Fridricha i Veronike (a na "Grešnoj gorici", popularnom izletištu s kojeg puca najljepši pogled na Veliki Tabor, postoji čak i mjesto gdje su njih dvoje zaljubljeno sjedili!) i nije bila baš tako romantična. U vrijeme njihove ljubavi dotični je Fridrich prošao četrdesetu i bio već niz godina oženjen Elizabetom Frankopan! U neprilici kako da stvar riješi, nakon osam godina svađe pomirio se s prvom ženom i iste je noći u dvorcu u Krapini zaklao lovačkim nožem!
Bilo je to 1422. godine. Ali, bio je moćan i k tome mu je sestra bila kraljica (famozna Barbara Celjska; tek o njoj ima legendi i priča!), udana za Zigmunda. Bez obzira što su ga Frankopani izazivali i na dvoboj, nitko ga nije dirao. Oženio se Veronikom, ali otac Herman, stari grof Celjski, hvata njega i Veroniku. Ljubavnik završava u kućnom pritvoru, a Veronika na sudu pod optužbom da je vještica! Izgleda da je uspjela dokazati netočnost te optužbe jer je oslobođena. Onda stari grof uzima pravdu u svoje ruke i dade je u zamku Ojstrici u Sloveniji udaviti u jezeru!
Neke su od tih žena jako zločeste; posebno gore spomenuta Barbara Celjska. Legende o njoj i njezinim ljubavnicima vezane su uz nekoliko starih gradova po našim planinama (spominju se Medvedgrad, Susedgrad, Cesargrad...). Kažu da je ljubavnike nakon što bi ih se zasitila bacala s kule. Nekako je najbliža istini priča da je u starom gradu Malom Kalniku vodila ljubav sa svojim kastelanom Neuhauselom. Ovaj se, naravno, osilio i počeo terorizirati okolne plemiće. Kad je kraljevstvom pukla bruka kastelan je smijenjen, a kraljica zatočena u jednom gradu u Češkoj.
Kad smo već kod pohotnice Barbare, spomenimo da postoji legenda kako je vragu dala i sebe i Medvedgrad! "Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe", bile su njezine riječi koje je kasnije požalila, htjela vraga prevariti, ali je na kraju umrla prokleta. Nakon smrti postade zmijska kraljica, a njezine podanice zmije i dan danas čuvaju njezino golemo blago. Legenda pripovijeda da je blago i danas zakopano negdje na Medvedgradu. Baltazar Krčelić je 1753. godine pisao kako je niz tragača za zlatom u njegovo vrijeme bezuspješno pokušavalo pronaći to blago.
Eto, toliko :)
utorak, 18.08.2009.
Sizif
Današnja tema je Sizif, koji je više manje dosta poznat po izreki ' ma to ti je sizifov posao', pa evo p jedna njegova dogodovština, ili angegdota (šta već :) )
womenica_live.bloger.hr kaže ovako:
Sizif
Mitologija kaže da je Sizif, osnivač i kralj Efira odnosno Korinta bio sklon prijevarama, pohlepi i okrutnosti, ali i jedan od najmudrijih ljudi na svijetu. Očigledno previše mudar za svoje dobro.
Jednog lijepog dana ugleda Sizif vrhovnog boga Zeusa kako krade Eginu, kći riječnog boga Ezopa. Naravno da nije mogao držati jezik za zubima te je tu tajnu rastrubio uokolo. Bio je svijestan da će Zeus uzvratiti pa je svojoj ženi naredio da ne prinosi nikakve žrtve bogovima nakon njegove smrti što je inače bilo uobičajeno u to vrijeme. I doista. Zeus pošalje Hada da Sizifa odvede u pakao i tamo ga okuje u lance. No, bijaše Sizif lukav te zezne Tantosa boga smrti, nagovorivši ga da sam isproba čvrstinu lanca. Tantos, nekako previše glup za jednoga boga, nasjedne tome i osta okovan, a Sizif pobježe.
Očekivano, taj potez je imao puno veće posljedice jer sve dok je Tantos bio vezan nitko nije umirao. To je poprilično iživciralo Aresa kojem uopće više nisu bili zabavnii ratovi u kojima nitko nije pogibao. A nitko neće živcirati Aresa i proći nekažnjeno. Stoga Ares oslobodi Tantosa glupana i pošalje Sizifa u Tartar. Eto, padoše Sizif još niže u podrum Hadov.
No sada tu dolazi na svoje ona fora o njegovoj ženi i prinošenju žrtve. U Hadu Sizif pronađe Perzefonu kraljicu Hada i počne joj kukati i plakati i naricati kako mu je žena okrutna i nije prinjela žrtvu bogovima povodom njegove smrti. A Perzefona kao i svaka žena padne na njegove priče o ljubavi, o ženi, o žrtvi te ga pusti nazad na svijet ne bi li svoju dragu naučio pameti. I naravno, prevarant poput Sizifa nije se imao namjeru više vraćati nazad u pakao.
Ali bogovi su imali drugačije viđenje ostatka njegova života. I tako, vrlo brzo na njegova vrata pokuca bog Hermes te ga uljudno, onoliko koliko to bogovi mogu biti, vrati nazad u Tartar. Naravno da su sve njegove laži i prijevare razljutile bogove do božanskih granica pa mu odrede jednu od najstrašnijih kazni, kaznu koja je još strašnija za mudre ljude kakav je bio Sizif. Osuđen je da gura veliku gromadu stijene uz planinu sve do njena vrha no čim bi se približio vrhu gromada bi se otkotrljala i Sizif bi uzaludno počinjao sve iznova... Cijelu vječnost...
Postanak
Kada je prvi post već sa naslovom GENESIS, evo par načina kako su narodi kroz svoje religijske ustroje pojasnili postanak, svjetlonosa.bloger.hr kaže ovako:
Geb i Nut/ Adam i Eva (iz egipatske priče o postanku.)
Bili su djeca boga Ra.
Geb je bio muž i brat božice Nut.
Simbolizirali su nebo i zemlju...a nakon što su naljutili boga Ra (Nut nije htjela biti njegova žena, zato što je voljela Geba) on ih kazni, tako da ih razdvoji i baci kletvu na Nut da neće imati djece. No...nakon rješavanja kletve, oni ipak uspiju imati potomstvo.
Redom...Osiris, Isis, Set, Nephthys...
Šajenski mit o stvaranju
Izvor: Wikipedija
Šajeni, indijanski narod velikih sjevernoameričkih ravnica, razvili su Mit o stvaranju svijeta, koji polazi od krajnjih metafizičkih apstrakcija Duha i praznine. Mit je monoteistički. Bog, zvan Maheo, stvorio je svijet iz ničega. Radio je u fazama, po danima, vrlo slično hebrejskom mitu datom u početku biblijske Knjige postanka. Stvorio je svijet u četiri dana, a već stvorena bića pomažu mu u kasnijim fazama..
»U početku ne bijaše ničega i Maheo, sveopći duh, živio je u praznini. Gledao je oko sebe, ali nije bilo ničega za vidjeti. Slušao je, ali nije bilo ničega za čuti. Postojao je samo Maheo, sam u ništavilu. Maheo nije bio osamljen zbog veličine svoje moći. Njegovo biće je bilo svemir. Ali, dok se kretao kroz beskrajno vrijeme ništavila, Maheo pomisli da bi se ta Moć trebala iskoristiti. Kakve koristi od Moći, pitao se Maheo, ako se ona ne koristi za stvaranje svijeta i ljudi koji žive u njemu.«
Prvo je stvorio veliko slano jezero i zrak nad jezerom, zatim bića koja žive u vodi, pa ptice koje žive na vodi, te konačno svjetlost, da bi mogao promatrati sve što je stvorio. Divio se kako je sve lijepo. Ptice ga zamole da napravi kopno, gdje bi se mogle odmoriti i savijati gnijezda. Maheo međutim treba njihovu pomoć, jer su njegove mogućnosti da sam stvara iscrpljene. »Sam sam stvorio četiri stvari: vodu, svjetlost, zračni prostor i bića u vodi.« Njegova Moć mu omogućava da sam stvori samo četiri stvari.
Mala liska je uspjela zaroniti dovoljno duboko u vode jezera i izroniti mali grumen blata sa dna. Maheo vrti grumen među dlanovima; ona raste dok ne postane brijeg, koji Maheo postavi na leđa Pramajke kornjače. Maheo reče: »Neka Zemlja bude poznata kao Pramajka.«
Kasnije Maheo poželi da Zemlja ne bude pusta: »Pramajka Zemlja je kao žena, trebala da donositi plodove. Neka počne donositi život. Pomozi mi, moja Moći.« Tako nastaju drveće i trava, koje su Zemlji kao kosa ženi. »Cvijeće je postalo njen blistavi ukras, a plodovi i sjeme bili su darovi kojima je ona uzvraćala Maheu.«
Maheo se divi Zemlji i želi je obdariti. »Hajde da joj dam nešto svoje, da bi znala da sam s njom i da ju volim.« Izvadio je svoje rebro s desne strane, i napravio muškarca. Onda pomisli: »On je sam sa Majkom Zemljom, kao što sam ja nekada bio sam sa prazninom.« Zato izvadi svoje rebro s lijeve strane, i napravio ženu.
Oni su izrodili djecu, koja se raziđoše na razne strane i osnovaše mnoga plemena.
Kasnije je uz pomoć svoje Moći Maheo stvorio životinje da hrane ljude i da im pomažu: jelena, bodljikavo prase, antilope, vukove, a na kraju je stvorio bizona, kao životinju koja može zamijeniti sve ostale. Nakon toga on nadzire svijet koji je stvorio, i brine o ljudima. »Maheo je još uvijek s nama. On je svuda, promatra svoj narod i sve stvari koje je stvorio. Maheo je sve dobro i sav život; on je tvorac, čuvar i učitelj. Svi smo mi ovdje zbog Mahea.«
Eto, alternativniji pogled na Stvaranje, interestantno je što kroz cijeli svijet postoje neobične sličnosti između udaljenih naroda, kao ovdje navedeni Indijanci i Židovskog/kršćanskog.
Komentari?
ponedjeljak, 17.08.2009.
Genesis
U početku bijaše...redak na blogu, i taj redak bijah od mene...a ne čini se tako loš :).
Sa prijašnjim iskustvom u bloganju, konačno nakon teenagerskog blogiranja/egotripova krećem u malo više pro smjer, ovaj blog će biti za sve stvari koje su bile, možda danas postoje ili postoje i dan danas ali malo u promijenjenom obliku.
Poticaj na pisanje ovog bloga je iz višemjesečnog razmišljanja o usmjeravanju na neke određenije teme, a ne pisanja o svemu uvjek.
Nije da ne volim pisati pomalo o svemu, ali na ovom blogu to ne želim.
Ti koji si došao na ovaj blog, nadam se da ćeš se vratiti i čitati (komentirati možda) moja pisanja.
Toliko :)
